PRIJE 74 GODINE 10.4.

http://dragovoljac.com/index.php?option=com_content&view=article&id=30595:dan-koji-su-hrvatska-pokoljenja-ekala-vie-od-osam-stoljea&catid=59:zvonimir-r-dosen&Itemid=62

Autor Zvonimir R. Došen

Četvrtak, 09 Travanj 2015 19:05

Prije 74 godine, 10. travnja 1941. godine u ime Poglavnika Ustaškog pokreta, dra. Ante Pavelića, jedan od vođa domovinskih organizacija Pokreta pukovnik Slavko Kvaternik preko radija u Zagrebu proglasio je uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijestnim i etničkim prostorima. Tim činom, u tom momentu, prekinuta je svaka sveza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija i ta anglo-francuska umjetna tvorevina de-facto je prestala postojati i izbrisana je sa zemljovida kao država. Isto kao što će i 50 godina kasnije kada se hrvatski narod na demokratskim izborima ogromnom većinom glasova izjasnio za odcijepljenje od srbokomunističke Jugoslavije, na ovaj proglas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske ciknuo je Beograd, zajaukali su, zadrhtali i zacvilili Velikosrbi i domaći izdajnici, jer došlo je ono za njih najgore, ono za čime je hrvatski narod žudio punih 839 godina. Došlo je ono što je njegov Ustaški pokret, kroz više od deset godina strpljivo i pomno pripremao i pred čim su dušmani hrvatskoga naroda strepili, a to je početak obće i odlučne bitke za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske vlasti i za uzpostavu samostalne države Hrvatske. U toj objavi na 10. travnja 1941., hrvatski narod je najprije pozvan da se na miran način organizira i pristupi na težak, ali častan, posao na sređivanju i zaštiti svoje nove države. Hrvatski narod se na taj poziv masovno odazvao i s velikim veseljem, žarom i elanom pristupio na taj posao. Isto tako, pošto su razbijena srbska vojska i razni četnički čopori još prije ovog proglašenja, počeli činiti strašne zločine nad golorukim hrvatskim pučanstvom, hrvatski narod je pozvan da se digne na ustanak protiv omraženoga tlačitelja i primitivnoga krvnika koji je svojim divljačkim ponašanjem kroz 22 godine svoje strahovlade hrvatskome narodu nanio daleko veće i groznije zulume od svih okupatora u povijesti. Iako goloruk, narod je ustao i stupio u borbu da iz svoje Domovine iztjera uljeza i oslobodi sve hrvatske povijesne i etničke prostore između Izole u Istri i rijeka: Sutle, Drave, Dunava, Save, Drine sve do Jadranskoga Mora. U narednim danima i mjesecima sve što je disalo hrvatski, muško i žensko, staro i mlado, listom je ustalo u obranu i zaštitu svoje države za kojom su kroz više od osam stoljeća žudile sve njegove generacije. I, moralo se ustati, jer u već kroz 22 godine hrvatskoj krvi ogrezla velikosrbska vojska i žandarmerija na povlačenju nisu se mogle pomiriti s nestankom njihove države pa su za vrieme bježanja u svoje jazbine preko Drine, za odmazdu počele nemilosrdno ubijati mirno hrvatsko pučanstvo koje im se našlo na putu. Već 7. travnja, u Čakovcu je u ime Poglavnika, mr. phar. Teodor Košak proglasio uzpostavu hrvatske vlasti. Isti dan u tzv. garnizonu Jugoslovenske vojske u Đakovu došlo je do pobune hrvatskih ročnika i Srbijanci iz topa pucaju u glasovitu dakovačku katedralu, koju je izgradio veliki zagovaratelj “jugoslavenskog bratstva” biskup J.J. Strossmayer. Dan kasnije, 8. travnja 1941., radi divljanja srbijanskih oficita i vojnika u tzv. 108. pešadijskom puku Jugoslovenske vojske u Bjelovaru, dolazi do pobune vojnika hrvatske nacionalnosti. Nakon protjerivanja srbijanske vojske, narednik Ivan Cvek i vojnik Jovan Radić proglasili su privremenu hrvatsku vlast u ovom gradu. Nu postrojbe razbijene srbijanske vojske nastavit će rušenjem, paljenjem i ubijanjem civilnog pučanstva po svim hrvatskim mjestima kud budu prolazile, sve dok ne budu protjerane preko Drine. Ali, ne samo to, nego kao i uviek u prošlosti ( a, kako ćemo vidjeti i u budućnosti) ni ovoga puta ništa ne ide u prilog Hrvatima i njihovoj novoj državi. I ovoga puta (kao što će to biti i 1990.ih), izgledalo je da se čitav svijet urotio protiv nas i kao da su se sva prokletstva svieta oborila na mladu hrvatsku državu i sve što je imalo hrvatski predznak. Samo par dana po proglašenju u Hrvatsku ulazi talijanska fašistička vojska i zposjeda skoro polovicu njezinog teritorija. Antihrvatskim prosrbski orijentiranim fašističkim i projugoslavenskim elementima ta okupacija talijanskih fašista dolazi kao mana s neba. Velikosrbski vođe u Hrvatskoj; dr. Niko Novaković “Longo” i drugi, udruženi s hrvatskim veleizdajnicima, djedom Vesne i Zorana Pusić, Dankom Anđelinović i njegovim bratom Grgom, na brzinu sastavljaju peticiju koju su odmah predali zapovjedniku talijanske fašističke vojske s molbom da je proslijedi Mussoliniju. U toj peticiji oni mole “Il Ducea” da zauzme i Italiji priključi “sve srpske zemlje” (u koje su ubrojili čitavu Dalmaciju, Liku, Kordun, Hercegovinu i pola Bosne). Protiv tog podlog zločina tzv. hrvatski komunisti nisu progovorili niti jednu riječ, ali kad je mjesec dana kasnije Hrvatska vlada na čelu s drom. Pavelićem tzv. Rimskim ugovorima bila prisiljena pripustiti fašističkoj Italiji jedan vrlo mali djelić tih zemalja koje su oni nudili Mussoliniju, onda će to komunistima, orjunašima i svoj drugoj antihrvatskoj klateži biti izprika za njihov odlazak u Titine bande u šumama. Ali, svakome tko se imalo interesira za istinu i samo površno pogleda u onodobna događanja, biti će odmah jasno da je ta njihova tvrdnja najobičnija laž, jer nitko od njih nije ni prstom makao sve dok nije došlo do rata između Hitlera i njihovog “velikog vođe” Staljina. Sada pod protektoratom fašističke soldateske, klanja, pljačke i paleže po nezaštićenim hrvatskim selima nastavile su razularene, talijanskim oružjem naoružane, četničke bande popunjene oficirima i vojnicima razbijene velikosrbijanske vojske. Još se glas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske takorekuć nije ni ohladio kada je u kordunskom selu Hrvatski Blagaj horda povampirenih posrbljenih Vlaha po noći došla u kuću njihovoga susjeda Hrvata Jose Mravinca i bez ikakva razloga i povoda poklala čitavu njegovu obitelj uključivši i nejaku djecu. Poslie tog divljačkog čina vlaška kukavička horda otišla je svojim kućama pjevajući - Sprem’ te se sprem’te četnici. Po selima iztočne Like, posebno u okolici Srba i Donjeg Lapca, udružene srbofašističke i srbokomunističke horde robe i pale sva okolna hrvatska sela, a sve stanovništvo kolju ili žive bacaju u jame. Kako svi znamo, samo u jednu jamu, koja je nedavno odkrivena kod zaseoka Brotnja, bačeno je 37 podpuno nevinih hrvatskih žrtava djece, žena i staraca s prezimenom Ivezić. Sva hrvatska sela u tom okružju sravnjena su sa zemljom, a sve što nije uspjelo pobjeći stavljeno je pod nož. U Kulen Vakufu gore dvori Kulenovića poznatih hrvatskih političkih lidera u Bosni. Gori cielo mjesto, a sve što nije uspjelo na vrieme pobjeći pada od krvničkoga noža. Gori i džamija, ali prije nego su je zapalili podivljali vlaški razbojnici, u čijim žilama od pamtivijeka kola hajdučka razbojnička krv, skidaju s minareta muslimanski vjerski simbol koji je prije 200 godina jedan od Kulenovićevih predaka dao izraditi od dva kilograma zlata. I, prema pripovijesti jednog četnika, kasnije partizanskog oficira, koje je to izpričao mome starom prijatelju Mili Đakaloviću (koji još danas u 94. godini starosti živi u Kanadi), kako to normalno biva među razbojnicima, radi jagme za to zlato došlo je među četničko-partizanskim banditima do oružanoga sukoba. U tom obračunu poginulo desetak razbojnika. U Korenici “vojvoda” Mane Roknić pred vlaškom ruljom drži govor u kojem kaže da u Lici ne smije ni hrvatska mačka ostati živa. Diljem Bosne, posebno u iztočnim krajevima, divljaju razularene četničke bande. U mjestima uz obalu rijeke Drine, vječne hrvatske granice s Srbijom, predvođene bivšim “jugoslovenskim kraljevskim oficirima” i sveštenicima Srpske pravoslavne crkve, Vasilijem Jovičićem, Sergijem Mastilovićem i drugima, podivljale četničke bande kolju sve što nije srbsko. Crvena od krvi nevinih žrtava teče rijeka Drina. Iz Foče, Višegrada, Goražda i niz drugih mjesta nosi Drina tisuće leševa poklanih žrtava u Savu, a Sava dalje prema Beogradu da bi ti leševi nevinih hrvatskih žrtava u velikosrbskoj i jugokomunističkoj sotonskoj propagandi kasnije bili proglašeni kao “žrtve ustaškog pokolja nad Srbima”. Pa kad se sve ovo sagleda, zar svaki triezan i pošten čovjek ne mora priznati da i ako je bilo odmazde za te i tisuće drugih takvih divljačkih zločina, je li to ikakvo čudo i može li se to smatrati zločinom? Svakome mora biti jasno da, kao i za vrieme ovoga Domovinskog rata 1991. - 1995., Hrvatska vojska kroz četiri godine onoga rata nije se ni jedan čas borila za osvajanje ničega tuđeg, nego samo i jedino zato da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj harao i tamanio. Ona se borila, da svoju vlastitu hrvatsku Domovinu oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. I ništa više. U oba ova rata Hrvatska vojska se borila da hrvatskome narodu i njegovom potomstvu osigura dobra što ih u sebi krije plemenito i plodno hrvatsko tlo, a ne da ga uživa nikakav tuđin, a posebno ne onaj gladni opančarski dotepenac i okupator koji je godinama po njemu haračio i natapao ga hrvatskom krvlju. Ali, i te 1941. godine našlo se i onih izdajica koje je blagopokojni kardinal Stepinac nazvao ništarijom koja nije osjetila bilo svoga naroda, to jest dogodilo se ono što će se opet dogoditi i u ovom prošlom, Domovinskom ratu 50 godina kasnije. Samo je razlika u tome što ta ništarija ovoga puta nije imala prilike odmetnuti se u šume i zajedno s velikosrbskim uljezima rušiti novostvorenu hrvatsku državu, nego se zavukla u rupe i čekala pogodan čas da, uporabom raznih manipulacija, i obilnom pomoći istih onih stranih centara moći koji su stvorili obe Jugoslavije opet zajaši na grbaču hrvatskoga naroda. Htjeli to priznati razni kvazi povjesničari ili ne (među kojima je, na žalost, dobar broj i onih koji se oslovljavaju kao hrvatski povjesničari, a u svim svojim osvrtima naglašavaju kako je ova današnja Hrvatska jedina nezavisna hrvatska država “nakon 900 godina”, uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod. Nezavisna Država Hrvatska postala je - i ostala neosporivi temelj svake slobodne i nezavisne hrvatske države, pa tako zasigurno i ove, kolike tolike, današnje opet stvorene krvlju i životima desetaka tisuća njenih najboljih sinova i kćeri. Bez obzira na to što od njezina postanka pa sve do danas razni izdajnici, slugani stranih mešetara i ideologija, udruženi s nekim novopečenim povjesničarima u Hrvatskoj na sve načine pokušavaju ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku i, paradoksalno, istovremeno niječu njezino postojanje, svakome, pa i onima koji šire te absurde, jasno je da su te njihove smicalice podpuno glupe. Ipak, ta razna klepetala, kad već ne mogu otvoreno nijekati i ocrnjivati Nezavisnu Državu Hrvatsku i Ustaški pokret, onda ne samo da istinu o tim povijesnim događajima pokušavaju skrenuti na neki drugi kolosijek, nego ono što se zbilo 10. travnja 1941., postaviti na suprot onome što se dogodilo 1991. godine i tako prikazati kako su ova dva podpuno jednaka hrvatska oslobodilačka rata vodili neki različiti ljudi za neke podpuno različite ciljeve. Zaslijepljeni velikosrbskom i jugokomunističkom promičbom čiji su krakovi bili utkani u sve udžbenike u školama u kojima su oni stjecali znanje, oni ne žele ni zaviriti u ona vremena velikosrbskih zuluma u kojima je hrvatski narod bio prisiljen primiti se metode ‘izbijanja klina klinom’, latiti se oružja i na nesnošljiva nasilja primitivnog dušmanina odgovoriti jedinim načinom koji on razumije. Oni izdajnici, ona ništarija, koja se i danas usuđuje blatiti, marginalizirati ili negirati značaj Desetog Travnja trebaju se prisjetiti onoga što hrvatski metropolit kardinal Alojzije Stepinac reče na boljševičkom kangaroo sudu. Nu, oni nikada i nisu bili ništa drugo, nego mizerna ništarija koja u sebi nema i nikada nije imala ni trunka ljudske časti, ni hrvatske nacionalne svijesti, a još manje stida. Nestankom talijanskih fašista s hrvatskog tla u rujnu 1943. godine nije nestalo i četnika. Uz neke čopore, sada pod protektoratom njemačkoga Wehrmachta, kao oni u iztočnoj Bosni pod zapovjedništvom majora Jezdimira Dangića i one što su se vukli po brdima Crne Gore i Srbije, većina njih je jednostavno zamijenila e kokarde za komunističke crvene zijezde. Nu vratimo se razlozima radi kojih je osnovan Ustaški pokret. Osnivanje Ustaškog revolucionarnog pokreta nisu potaknuli samo srbijanski zločini nad hrvatskim narodom. Čak možemo sa sigurnošću tvrditi da ni umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem nije bio ona kap koja je prelila čašu hrvatskoga strpljenja. Razlozi su višestruki, a možda najvažniji među njima je taj što, kako je i sam dr. Ante Pavelić naveo u peticiji koju je poslao Savezu Naroda u Ženevi, što “po svojoj stoljetnoj tradiciji Hrvati poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, pomogne hrvatskom narodu da na temelju prava na samoodredjenje uzmogne u miru uzpostaviti i urediti svoju državu”. Prije svoje smrti i Stjepan Radić je u svim centrima moći pokušao dobiti bilo kakvu podporu za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. S peticijom na kojoj je bilo više od tristo tisuća podpisa putovao je od Pariza, Londona, Berlina do Sv. Petrovska, ali nigdje nije našao niti jednu riječ podržke. Čak i neki od lidera bivšeg Jugoslavenskog odbora, kao dr. Ante Trumbić, kad je uvidio svoje zablude, tražio je pomoć za Hrvatsku. Ali, od istih onih koji su ga 1915. obilno pomagali u ostvarivanju one njegove, Meštrovićeve i Supilove, za hrvatski narod najpogubnije ideje, sada su ga ignorirali kao da nikada nisu za njega čuli. Razočaran u svoje zablude kasnije je izvršio samoubojstvo. U peticiji koju je dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. predao Savezu Naroda u Ženevi kaže: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti. Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima i pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade. Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu na plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer i Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini jedini je takav dogadjaj u poviesti parlamentarizma”. Nu sve te peticije, sve te žalbe i zamolbe Ligi Naroda i “Zapadnim civilizacijama” pale su na gluhe uši i hrvatskome narodu nije preostalo ništa drugo nego da se priprema za ustanak i čeka pogodan čas kad će silom oružja sbaciti okupatorski jaram i uzpostaviti svoju slobodnu i o nikome ovisnu državu. A da bi se taj cilj postigao vodstvo Ustaškog pokreta zanalo je da mora poći s geslom - IUGOSLAVIAM ESSE DELENDAM ! ( Jugoslaviju se mora razoriti). Velebitskim ustankom u rujnu 1932. i likvidacijom velikosrbijanskog tiranina, na 9. listopada 1934. godine u Marseillesu započeto je razaranje Karađorđevske Jugoslavije. A proglašenjem Nezavisne Države hrvatske 10. Travnja 1941. godine, ono je dovršeno. I, kako svi znamo, u proljeće 1945. godine hrvatski narod je izgubio svoju državu i svoju slobodu. Nije je izgubio na bojnome polju, nego zahvaljujući podmuklim pogodbama i mešetarenjima Zapadnih saveznika sa Staljinom i njegovim boljševicima, koji su potom izvršili strahovite pokolje nad hrvatskim narodom. Hrvatski narod će opet, za idućih 50 godina, stisnutih zuba trpjeti sve muke, šutke nositi svoj križ i opet, po tko zna koji put, penjati se uz svoju Golgotu. I, zato što uobće nije poznavao Hrvate i njihovu prošlost, dušmanin je bio uvjeren da je izvojštio konačnu pobjedu. Ali, prevario se. Grdno se prevario! I nije ni pomišljao da će se iz krvi onih koji su od 1941. - 1945. branili svoju Domovinu, 1991. godine niknuti brigade ljutih ratnika koji će, svrstani u pukovnije i brigade Hrvatske vojske, razoriti i njihovu drugu i posljednju Jugoslaviju. I u silnom naletu hrvatskih brigada u operaciji “Oluja” nestala je s zemljovida i ona posljednja Jugoslavija. Ali, na žalost, ne i jugoslavenstvo s kojim se dogodilo nešto slično s onim što se dogodi kod otrovnog guštera kad mu odsiječete rep. Njegov odsječeni rep koji je za neko vrieme idalje živ i kao bjesan skače po zemlji. Samo je razlika u tome što su odsječeni repovi jugoslavenskoga guštera u Hrvatskoj preživjeli i izrasli u nove otrovne crvene guštere koji svim silama pokušavaju uništiti sve što je hrvatsko. Ali, varaju se ti gušteri, jer primiče se vrieme kad će im se stati na repove i odsjeći glave. Taj dan mora doći. U to nema nikakve sumnje. Za to, uza sve ove probleme s kojima smo danas pritisnuti ne smijemo gubiti nadu u bolje dane, jer preživjeli smo mi puno, puno gorih dana i vremena. Preživjeti će naš narod i ovo zlo. Odbacimo fatalizam i ne gubimo nadu u konačnu pobjedu, jer hrvatski narod je neuništiv. JER, JAČI SMO OD PROGONA I SMRTI - HRVATSKI TRAVANJ I HRVATSKA OLUJA OPET ĆE DOĆ ! Za inspiraciju i ohrabrenje neka nam na ovu 74. obljetnicu jednoga od najsvijetlijih nadnevaka u našoj povijesti posluže stihovi ove pjesme, koju je u 19. stoljeću napisao hrvatski pjesnik, dramatolog i političar Mirko Bogović: Oj narode, što mi tužan stojiš pokraj groba tvojih mučenika, gdje se viju vijenci lovorika, tužan stojiš, slabe nade gojiš? Još se valjda neprestano bojiš budućnosti tamnih, groznih slika, zar u sebi od kreposti dika: Uma, srdca tako malo brojiš? Pamti dobro, što pjesnici slove: Svaki narod svome zavičaju raj sagradi najpr’je kroz grobove! Zato ne plač’ više, i znaj, k tvome raju budućnosti slavne žrtve ove tebi jasna vrata otvaraju! SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA KOJI U SVOME SRCU OSJEĆAJU BILO SVOGA NARODA, A POSEBNO NAŠIM HRABRIM BRANITELJIMA KOJI SU SVOJU KRV I DIELOVE SVOGA TIJELA UGRADILI U OLTAR DOMOVINE, ŽELIM SRETAN DESETI TRAVNJA - DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI !

HRVATSKI MARTITOLOGIJ

KAKO JE NASTAO HRVATSKI MARTITOLOGIJ

http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=2&conID=39303&act=view

 

Komisije za hrvatski martirologij: Slijedi popis katoličkih žrtava u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću

U prostorijama Hrvatske biskupske konferencije održana je 28. listopada, pod predsjedanjem gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića, deveta sjednica Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij.

Na početku je Predsjednik upoznao članove s aktivnostima nakon prošle sjednice, istaknuvši posebno da rad Komisije i njezine projekte podržavaju obje biskupske konferencije: hrvatska (HBK) i bosansko-hercegovačka (BK BiH).

Glavne točke ove sjednice bile su popis katoličkih žrtava u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću, zatim znanstveni skup: Mučeništvo i mučenički tragovi u hrvatskoj prošlosti.

Popis katoličkih žrtava u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću

Što se tiče prve točke definirana je metodologija rada. Popis će usmjeravati i koordinirati Središnji odbor zajedno s tehničkom službom, a u svaka nad/biskupija imat će svoje povjerenstvo. Uz Predsjednika Komisije i Glavnog tajnika HBK, u Središnji odbor ušli su Jure Krišto, Josip Jurčević i Stjepan Razum. Postojeće baze podataka i druge žrtvoslove  nacionalne razine Središnji odbor će rasporediti po nad/biskupijama, a povjerenstva će postojeće podatke raspoređivati po župama.

Da bi se što bolje dignulo na razinu pamćenja ono što je dugo gurano u zaborav i da bi se narod oslobodio što više straha da se o komunističkim zločinima uopće usudi govoriti, na cijelom području obiju Konferencija uz predstavljanje Zbornika o žrtvama i mučenicima iz vremena komunističke vladavine (objavljeni radovi prošlogodišnjeg znanstvenog skupa), predstavljat će se i projekt popisa kao i lokalni žrtvoslovi. To treba učiniti u svakom nad/biskupijskom središtu, a po mogućnosti i u svim većim nad/biskupijskim središtima.

Kada se dosegne određena brojnost upisa i postigne relativna njihova točnost, cijeli projekt bit će dostupan svima na portalu Hrvatski martirologij kako bi svatko mogao provjeriti cjelovitost i točnost unesenih podataka te dati svoje ispravke i dopune. Dakako, neće svatko moći izravno unositi svoje ispravke i dopune nego preko Nad/biskupijskog povjerenstva ili preko Središnjeg odbora (tehničke službe). Prema formularima Saborske komisije za žrtve rata (1991.-1999.), čiju bazu podataka koristimo, bit će popisani oni koji još nisu ni u bazi podataka ni u poznatim žrtvoslovima. U te formulare unesene su kategorije biskupija i župa, jer su to osnovni kriteriji po kojima se razvrstavaju žrtve.

Ovome treba dodati da su poslije sjednice komisije nad/biskupijski povjerenici za popis dobili usmene i pisane upute o načinu korištenja baze podataka i o unosu novih podataka. Zašto nam je potreban popis, protumačio im je Predsjednik Komisije, a tehničke upute priredio i tumačio Toni Rodinis, voditelj Tehničke službe pri Središnjem odboru.

Znanstveni skup: Mučeništvo i mučenički tragovi u hrvatskoj prošlosti.

Druga glavna točka sjednice bila je znanstveni skup za ožujak iduće godine na temu: Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost. U pripremi toga skupa sudjeluju i naša visoka teološka učilišta. Pokazalo se da je to novi način promišljanja naše povijesti i da su izvori i literatura o tome veoma siromašni. Do sada je bilo uvriježeno mišljenje da su mučenička vremena bila za Dioklecijana, za vrijeme turskih napada i u vrijeme komunističke vladavine. Međutim, „mučenička nit“ provlači se od početaka kršćanstva na našem području pa do danas. Zato će to biti pionirski rad koji će otvoriti novi način prosuđivanja naše povijesti koju će pod tim vidom trebati u cijelosti premisliti. U tom radu kao i u radu na istraživanju žrtava dvadesetog stoljeća naglašena je potreba tijesne veze između Komisije i Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Već je pokrenuta inicijativa da se pri tom Sveučilištu osnuje istraživački centar za mučenike i žrtve 20. stoljeća na našem prostoru. U tom smislu je govorio i rektor Sveučilišta, dr. Željko Tanjić, na prošlom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije.

Primijećeno je da se projekti ovoga tipa sve slabije sufinanciraju iz državnih sredstava, pače da se financiraju takvi projekti koji i dalje stavljaju naglasak na zločinima nepartizanske strane, što je bila vlastitost historiografije prije 1990. godine. Kao da se „kotač povijesti“ želi okrenuti natrag. U tom smislu su članovi Komisije protumačili i Predsjednikovu obavijest da je Sincu kraj Otočca otvoreno bagerima jedno grobište iz 1946. godine i da su bez prisutnosti javnosti ostaci žrtava zajedno sa zemljom utovareni na kamione i odvezeni do otočkog groblja, bez jasnog tumačenja što će s tim kostima konačno biti. U tim kamionima su, naime, odvezene kosti uže rodbine mještana iz Sinca i okolice. Bilo je i mišljenja da ovo otvaranje grobišta partizanskih zločina najava veće takve akcije u Lici i Hrvatskoj, što bi svi pozdravi

 Martyros

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/p-r/prpa-mile/10965-martyros-istina-se-danas-zna-ako-je-se-hoe-znati.html

Mnogi silnici kroz povijest pobili su na stotine tisuća ljudi u uvjerenju da nema Boga i da mogu činiti sve što hoće. Ali su i umirali sa silnim strahom da će ih legije duša njihovih žrtava dočekati u nebu - i optužiti ih pred Bogom.

- M.P., Glorifikacija života

”

U 

 novijoj hrvatskoj povijesti (zadnjih nekoliko godina) sve češće se upotrebljava starogrčka riječ martyros, a znači: 1. svjedok, 2. u kršćanstvu: mučenik, patnik, žrtva, stradalnik (osobito za vjeru). Iz istog korijena izvodi se i riječ martirologija (istraživanje i ispitivanje života i stradanja kršćanskih mučenika). Razlog učestalosti upotrebe te riječi su istraživanja života i mučeničke smrti velikog broja katoličkih svećenaka, časnih sestara i dr. koji su nastradali u vrijeme II. Svjetskog rata ili u Poraću, kao i u Domovinskom ratu. Po stradanju, u tom nesretnom vremenu, Hrvati daleko prednjače ispred drugih naroda u Europi po broju ubijenih svećenika, redovnika, časnih sestara i dr. – njih ukupno 663.

 Usporedba s drugim zemljama

Broj crkvenih mučenika u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata (nacizam) kao i poslijeratno razdoblje (komunizam) prema istraživanju njemačkog autora prof. dr. Helmuta Molla iznosi 330 mučenika. Od toga 220 u vrijeme nacizma i 110 iz vremena komunizma.

Broj crkvenih mučenika u Sloveniji iznosi 220 u što su uključeni i mučenici iz doba Drugog svjetskog rata, kao i mučenici iz doba komunizma – kako navodi Antun Pust u Palmama mučeništva (1995.).

Poljaci, prema podacima Veleposlanstva Republike Poljske u Zagrebu, dobiveni od gospodina Mateuszua Szpytke iz Instituta nacionalnog sjećanja Warszava, broj ubijenih katoličkih svećenika od 1944 – 1989.g. iznosi 187. Radi se o razdoblju komunizma. Podaci o žrtvama za vrijeme nacizma nisu bili dostupni.

Prema podacima dobivenim od albanskog biskupa Habashija, u Albaniji je u razdoblju komunizma (kao u najateističkijoj državi) pod režimom Envera Hodže stradalo ukupno 67 crkvenih osoba (biskupa i svećenika).

Crkva u Češkoj imala je oko 20 mučenika.

U Slovačkoj u razdoblju komunizma nastradalo je 14 crkvenih osoba (jedan grkokatolički biskup koji je proglašen blaženim, tri časne sestre u zatvoru, deset ubijenih svećenika).

U Mađarskoj ubijeno je do 10 svećenika, ali je zato oko 1.500 svećenika bilo osuđeno na zatvore i logore.

Prema nekim istraživanjima u Španjolskoj u vrijeme građanskog rata 1936 i 1937.g., gotovo sve od strane komunista, stradalo je preko 7.000 crkvenih osoba (katoličkih biskupa, svećenika, časnih sestara i sl.)

U Sovjetskom Savezu za vrijeme Lenjina stradalo je procjenjuje se oko 40.000 pravoslavnih svećenika i drugih crkvenih osoba.

Hrvatska martirologija XX. stoljeća

Prema "Hrvatskom martirologiju XX stoljeća" kojeg je dugi niz godina, skupljajući podatke i vršeći njihovu provjeru, uredio i izdao Don Anto Baković, popisu koji sadrži prezicne podatke o svim tim žrtavama kao i načinima i mjestima ubojstva, ukupno su nastradala 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časna sestra.

Najviše su ih, prema tim podacima likvidirali partizani i OZNA, do svibnja 1945. njih 240, nakon savezničke pobjede još 263, a na služenju vojnog roka u JNA 12. Parizani su ubili ukupno 515 pripadnika hrvatskog katoličkog klera.

Prema podatcima spomenutog Martirologija crkvene osobe ubile su vojske i ideologije kako slijedi:

1. Partizani do 9. svibnja 1944. g. - 240 žrtava

2. OZNA, UDBA, Komunistička partija nakon 9. svibnja 1945. – 263 žrtve

3. JNA na odsluženju vojnog roka – 12 žrtava

4. Četnici – 37 žrtava

5. Njemačke postrojbe - 16 žrtava

6. Talijanske postrojbe – 2 žrtve

7. Vlasti NDH – 11 žrtava

8. Crvena armija – 5 žrtava

9. Vlasti Kraljevine Jugoslavije – 5 žrtava

10. Komunističke vlasti u Albaniji – 4 (hrvatske) žrtve

11. Srbijanska vojska i paravoojska u BiH /Domovinski rat) – 9 žrtava

12. Muslimanske postrojbe u BiH (Domovinski rat) – 9 žrtava

13. Bili tifusari – 17 žrtava

14. Nepoznat način stradanja – 8 žrtava

(Ukupno 663 žrtve u Crkvi u Hrvata)

Za mučenike Crkve u Hrvata donosimo samo djelić istine prema načinu kako su usmrćeni:

1. Ubijeni bez ikakvog suda na masovnim stratištima Bleiburga, Križnih puteva, Macelja, Jazovke, Dakse, Širokog Brijega, te ostalih jama i masovnih grobnica – 109 žrtava.

2. Zvjerski mučeni i ubijeni – 338 žrtava (Živi spaljeni, nasmrt prebijeni, živi zakopani u grob, oderane kože, živi pečeni na ražnju, tjerani da sami sebi kopaju grob i sl.)

3. Osuđeni na smrt i smaknuti – 80 žrtava.

4. Umrli – 72 žrtve (od posljedica psihičkog i fizičkog mučenja, gladi i iznemoglosti, bolesti u zatvoru, logoru, na robiji, bolnici ili ubrzo nakon izlaska iz zatvora umrli od tifusa vršeći svećenički poziv.

5. Poginuli – 53 žrtve (od posljedica anglo-američkih bombardiranja, granatiranja, prepada na vlakove, na autobuse, od nagaznih mina, stradali kao dušebrižnici ili kao bolničari na ratištima).

6. Otrovani – 4 žrtve

7. Nepoznat način pogibije – 7 žrtava.

Prema Hrvatskom martirologiju XX stoljeća, don. Anto Bakovića, samo mali broj od 663 mučenika ubijen je na „civilizirani način" odnosno da je strijeljan na način kakva je bila praksa u civiliziranim zemljama. Hrvatski katolički svećenici nisu imali „milosti" od Jugokomunista da budu strijeljani kako to određuju zakoni u pravnim državama.

Strašna mučenja

Velika većina žrtava iz Hrvatskog Martirologija su prije bile mučene na najokrutnije načine. Naši su hrvatski katolički svećenici prije svoje mučeničke smrti podnijeli strahovite muke. Način na koji su ti mučenici usmrćeni po sadizmu, zvjerstvu i krvoločnosti nadilazi ona mučeništva iz doba prvih kršćana, od strane rimskih careva.

No, nakana ovoga članka nije bila samo da detaljnije obrađuje cjelokupni martyros katoličkog svećenstva u hrvatskom narodu, već i da s nekoliko crtica predoči čitateljima i provincijski Postupak za mučeništvo „Fra Leo Petrović i 65 subraće" - pobijenih svećenika u Hercegovini kojeg je pokrenula Postulatura.

U Drugome svjetskom ratu i po njegovu završetku, od 1942. do 1945. partizani i njihovi pomagači ubili su ukupno 66 hercegovačkih franjevaca, što je samo dio ratnog stradanja katoličkoga klera, redovnika i redovnica u Bosni i Hercegovini.

Hercegovački franjevci od prvog su trenutka pokušavali razjasniti okolnosti pogibije svoje subraće. Posebno one subraće ubijene na Širokom Brijegu, jer je taj slučaj najjasniji. Još 1942. provincijal fra Krešimir Pandžić, kasnije i sam pogubljen, naređuje bilježenje stradanja članova Hercegovačke franjevačke provincije uznesenja Blažene Djevice Marije i pučanstva.

Mjesni biskup dr. Petar Čule u listopadu 1945. potiče hercegovačke franjevce da počnu istraživati pogibiju svoje subraće, na što Provincijalat smjesta potvrdno odgovara. Iz toga vremena potječu i prva svjedočanstva očevidaca izrečena pod prisegom. UDBA uskoro sve zaustavlja (31. listopada 1945.) i od tadašnjeg tajnika Provincije fra Bonifacija Rupčića oduzima prikupljenu građu.

Prikupljanje se nastavljalo u tajnosti. Godine 1971. ponovo se zahuktava, ali ubrzo zbog progona odlazi u ilegalu. Nakon Domovinskog rata, na poticaj tadašnjeg provincijala fra Slavka Solde, biva ustanovljeno provincijsko povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Pročelnik mu postaje fra Ante Marić. Nedugo nakon toga rađa se postupak za mučeništvo, pod nazivom „Fra Leo Petrović i 65 subraće". Postulatorom postaje fra Luca M. De Rosa, a vicepostulatorom u rujnu 2007. g. fra Miljenko Stojić.

Do 2010. godine je za cjelokupan pokolj hercegovačkih fratara završen provincijski postupak za mučeništvo, a slijedi biskupijski postupak za beatifikaciju koji je u nadležnosti Mostarsko-duvanjske biskupije.

Pijetet za sve žrtve

Ističući ove žrtve u Crkvi u Hrvata nipošto ne želimo otkloniti pijetet za sve druge žrtve koje su nevino nastradale bez obzira jesu li bili Hrvati ili propadnici nekog drugog naroda čiji djelovi žive i među Hrvatima. Martyrij svećenika je u javnosti vrlo malo obrađivan i zato postoji potreba da se široka javnost upozna i o njihovoj sudbini.

Oni što učiniše zlo nad životima tisuća misleći da čine pravdu - tisuće puta su ubili svoj vlastiti život.

LOGOR JASENOVAC 1946 - NA STOTINE SVJEŽE MRTVI HRVATA U RAZNIM ODORAMA CIVILNIM I VOJNIM

 http://www.sloboda.hr/u-logoru-jasenovac-sam-1946-pokapao-na-stotine-ljudi-koje-su-svakodnevno-ubijali-partizani/

 

„U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno 

             ubijali partizani!“

“Ako bih rekao da su bili puni jarci mrtvih, nisu bili, ali čovik do čovika. Ležali su u tim kanalima di protiče voda i nama su izgledali, kad smo međusobno razgovarali, da su tu ubijeni prije misec dana. Bili su, kako smo mi to govorili, svježe mrtvi. Bilijas su u raznim odorama, i civilnim i vojnim. Sjećam se da smo primijetili na jednome ubijenom u kanalu krasan kožni kaput. Međutim, nismo ga skinuli s njega zato što je očito nedavno bio ubijen pa je to bilo poštovanje prema mrtvacu.”

Riječi su ovo Dragana Ercegovića iz Krila Jesenica koji je sredinom 1946. boravio u logoruJasenovac. Ercegović je zajedno s 500-tinjak zarobljenika iz logora Sisak, gdje je bio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od dvije godine jer je pobjegao od partizana u Kraljevu u mornaricu na Malti, prebačen ‘rušiti zidine bivšega ustaškog logora’. Svoju priču Ercegović je ispričao novinaru Marku Barišiću koju je tekst objavio 21. kolovozu 1996. u Vjesniku pod naslovom‘Jasenovac (2): Svjedok tvrdi da su partizani masovno ubijali’.

U njemu Ercegović opisuje torture u logoru Jasenovac u koji je stigao 1946. godine, navodi kako je mnoštvo mrtvih tjelesa ležalo u kanalima, bilo ih je na stotine. Postalo je tada jasno, navodi Ercegović, da ih ustaše nisu mogle ubiti jer je rat bio davno završio, nego su egzekutori bili partizani. Njima, koji su u Jasenovac došli iz logora Sisak, priznaje, nije bilo iznenađenje vidjeti leševe jer su gotovo svakodnevno neke, koji su bili strijeljani logorskim mitraljezima, pokapali tako da su ih pod budnim okom naoružanih partizana bacali niz jednu kosinu, a potom ih zatrpavali zemljom.

Prema Ercegovićevim riječima, moguće je da se ostatci žrtava i danas nalaze na tome mjestu. Govoreći o logoru Jasenovac i zadatcima koje su imali, prepričava kako je u vrijeme dolaska njegove zarobljeničke skupine logor Jasenovac bio prazan, imali su zadatak srušiti žicu oko samih zgrada dok mrtvace iz kanala nisu trebali zakopavati. Naglašava kako je, za razliku od drugih logoraša koji su bili u domobranskim postrojbama ili su bili ugledniji civili, imao povoljniji tretman. Kao nekadašnji vojnik Kraljevske mornarice, Hrvat, ali s jugoslavenskim opredjeljenjima, Dragan Ercegović priznaje u razgovoru novinaru Barišiću da mu je bilo mnogo lakše nego onima koji su u logor dospjeli zbog hrvatskih stajališta.

Partizanska zvjerstva u Jasenovcu

Osvrćući se na partizansku torturu u jasenovačkome logoru, Ercegović je naveo kako su dobili naređenje partizanskoga zapovjednika Jasenovca da određeni dio žice premjeste na drugi kraj logora. Kada su uz pratnju naoružanih stražara došli blizu žice, neki od logoraša zapazili su da je žica smještena u minskome polju, a iako je Ercegović naredio povlačenje, zapovjednici su ih vratili i pod prijetnjom oružja morali su prvo uništiti mine kako bi došli do žice koji su trebali donijeti partizanskome zapovjedniku.

Ercegović govori i o nasumičnim ubojstvima koja su se učestalo događala u logoru. Prema njegovim riječima, za vrijeme popodnevnih šetnji, mitraljez, koji je bio na logorskoj promatračnici, zapucao bi po određenome prostru bez razloga. Kasnije su doznali da su partizanski stražari svaki dan međusobno dogovarali prostor u logoru gdje ne bi smjeli stupiti logoraši, ali kako prostor nije bio obilježen, oni to nisu mogli ni znati. Drugi dan zapisivali su se brojevi na logoraškim odorama i potom ljudi odvodili u samicu, a onda bi ostale logoraši ubijene bacali niz jednu kosinu i zatrpavali zemljom.

I svjedočanstvo Dragana Ercegovića objavljeno u ljeto 1996., u kojemu navodi zločine iz jasenovačkoga logora 1946., znači godinu nakon što je završio Drugi svjetski rat, dokazuje kakva su sve zvjerstva partizani činili u Jasenovcu.

Govori kako većina koju je upoznao u logoru uopće nisu bili vojnici, uglavnom je bila riječ o bogatim i uglednim odvjetnicima, sucima, ali i svećenicima koje su posebno tjerali na razne teške poslove pa su tako uglavnom svećenici i suci zajedno s malim kanticama morali prazniti logoraške nužnike.

PRECI HRVATA NA SVAKOM KORAKU PLITKO ISPOD ZEMLJE

http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/264360/Default.aspx
GDJE JE KRAJ PRONALAŽENJU NASILNO                         UBIJENIH HRVATA  

              NAŠI PRECI; OČEVI I DJEDOVI
    7O GODINA ČEKAJU DA IH NAĐEMO I        OSLOBODIMO ZABRANE NJHOVOG       
                                   POSTOJANJA I SPOMENA

        Ekshumirani posmrtni ostaci 46 ubijenih vojnika NDH

 

 

Pomoćnik ministra branitelja, pukovnik Ivan Grujić izjavio je u petak kako su u šumi u Leskovcu kod Varaždinskh Toplica gdje se već četiri dana obavlja ekshumacija pronađeni ostaci 46 ubijenih pripadnika vojske NDH a, a pretpostavlja se da ih je na toj lokaciji u rujnu 1943. ubijeno 70-ak.

Prema dosadašnjim saznanjima ovdje je dovedeno 70-ak zarobljenih pripadnika vojske NDH i oni su ovdje strijeljani. Nalazi na samom grobištu upućuju na to da su bili vezani, a na onim posmrtnim ostacima na kojima je to moguće, vidjelo se da se radi o nasilnim smrtima, objasnio je na konferenciji za novinare Grujić.

Na samom, već prije obilježenom grobištu, dvije su masovne grobnice. Jedna je u potpunosti istražena i ekshumirano je 29 žrtava, dok se druga još istražuje, a dosad je ekshumirano 17 žrtava. Grujić je rekao će se najvjerojatnije doći do brojke od 70-ak ubijenih, kako se i ranije pretpostavljalo, prema raznim izvorima i informacijama.

Pukovnik Grujić je rekao i da će se nakon završene ekshumacije znati broj i spol žrtava te eventualno njihova dob.

Na temelju predmeta koje pronađemo možda ćemo moći utvrditi i njihovu vojnu pripadnost. Kad govorimo o istraživanju to znači prikupiti informacije iz svih mogućih izvora, arhiva, knjiga, ljudi koji su se bavili tim istraživanjima 20, a neki i 50-ak godina, ali i doći na mjesto i ekshumacijom potvrditi ta saznanja koja su zapisana i potvrditi činjenice i tada je istraživanje grobišta završeno – objasnio je Grujić dodajući da ako se potvrdi da je riječ o nasilnoj smrti da tada ima elemenata za uključivanje državnog odvjetništva u cijeli proces.

Što se tiče dosadašnjih rezultata rada Povjerenstva za poraće, u dvije godine ekshumirano je 357 žrtava na 21 lokalitetu u sedam županija.

O obavljenu radu tijekom godine podnosi se izvješće Hrvatskom saboru koji ocjenjuje je li posao dobro napravljen ili nije. Istaknuo je kako je Sabor pozitivnu ocjenu dao i ove godine. Inače, na području Hrvatske, prema riječima pukovnika Grujića ima oko 700-tinjak grobišta, prema katalogu koji je već ranije napravilo Ministarstvo unutarnjih poslova.